Kriptovalute: spomenik ljudskoj gluposti

Godine 2008. anonimna osoba pod pseudonimom Satoshi Nakamoto osmislila je ideju: napisati računalni program koji generira digitalne tokene. Nije bilo ničeg posebnog u vezi s tim tokenima.

Ne možete ih vidjeti, ne možete ih dodirnuti. S njima fizički ne možete učiniti ništa. Zapravo, toliko su beskorisni da program samo prikazuje njihov broj. Za razliku od fiat novca, koji nastaje kao dug i stoga je koristan dužnicima za vraćanje tog duga, ovi tokeni nisu stvoreni kao nečija obveza. Nisu vezani ni za koga i ne predstavljaju ništa. Dakle, beskorisni su u svakom praktičnom smislu.

No čak i da, iz nekog nepoznatog razloga, netko poželi takve tokene, mogao bi ih jednostavno stvoriti sam. Lako je. Sve što treba učiniti jest isto što i Nakamoto: napisati program i postaviti ga da proizvodi tokene u bilo kojoj željenoj količini.

Ovo otvara ključno pitanje: ako su tokeni toliko beskorisni i jednostavno replicirajući, zašto bi ih itko ponudio javnosti? Postoji samo jedan logičan odgovor: kako bi ih zamijenio za nešto korisno. Razmislite, ako uspijete uvjeriti ljude u važnost tih tokena, mogli biste ih zamijeniti za opipljiva dobra, rad ili novac. Mogli biste dobiti nešto za ništa.

Ali ljudi neće samo tako predati korisne stvari bez razloga. Morate ih uvjeriti da ono što nudite nije obično, već izvanredno. Treba vam priča, nešto uvjerljivo. Pa im kažete da ste izmislili novi oblik novca. Ne bilo kakvog novca – revolucionarnog novca koji će ih osloboditi banaka i osnažiti financijskom neovisnošću.

Ali evo trika: ono što nudite nije novac. Zašto? Jer novac je nešto korisno. Kroz povijest, novac je uvijek bio nešto s namjenom izvan trgovine. Stoka, duhan, metali, sol – sve su to bile stvari korisne same po sebi. Čak i fiat novac ima svrhu izvan trgovine: banke ga stvaraju kreditima ili kupnjom državnih obveznica te se koristi za podmirenje tih dugova. Svakodnevno ga milijuni ljudi i vlade koriste za tu svrhu. Ovo je osnovno načelo ponude nečega tržištu: mora imati neku svrhu izvan tržišta. Inače, što biste uopće ponudili tržištu?

Nakamotova kreacija potpuno krši ovo načelo. Ona ne nudi ništa izvan sustava koji je trguje. To je zatvoren krug, program koji generira digitalne tokene i prati njihov broj. Ti tokeni ne mogu se koristiti ni za što. Postoje isključivo kako bi bili trgovani unutar iluzije vlastite mreže. Dakle, to nije novac. Ipak, narativ o "revolucionarnom novcu" naveo je ljude da vjeruju suprotno.

Ali tu nije stalo. Kako bi Bitcoin izgledao još revolucionarnije, uveden je koncept blockchaina, decentralizirane baze podataka koja se reklamira kao inovacija koja mijenja pravila igre. Na površini, ideja decentralizacije zvuči impresivno: baza podataka kojom kolektivno upravlja zajednica, a ne centralizirana vlast. No, vrag se krije u detaljima.

Baza podataka, decentralizirana ili ne, korisna je samo onoliko koliko su korisne informacije koje sadrži. Tradicionalne baze podataka pohranjuju poslovne transakcije, pravne dokumente, znanstvene podatke – stvari s praktičnom svrhom. Blockchain, međutim, pohranjuje zapise o digitalnim tokenima, nečim što nema uporabu niti značenje izvan vlastitog sustava. Ono što je Nakamoto predstavio bio je kružni sustav: digitalna knjiga za bilježenje kretanja tokena čija je jedina svrha postojati unutar te knjige.

Unatoč nedostatku praktične primjene, priča se prodala. Obećanje oslobođenja od banaka, slobode od centralizirane kontrole i financijske neovisnosti bilo je privlačno. Ljudi su htjeli vjerovati da su dio revolucije. Počeli su mijenjati pravi novac, dobra i energiju za te tokene. Ono što je Nakamoto nesvjesno stvorio nije bila prijevara, već nešto daleko opasnije: narativ toliko uvjerljiv da je zaslijepio ljude pred njegovom apsurdnošću.

A onda je počela prava eksploatacija. Vidjevši koliko se lako ljudi uvlače u iluziju, drugi su shvatili da mogu ponoviti taj proces. Ako su ljudi spremni zamijeniti opipljive resurse za nešto tako apstraktno i beskorisno poput Bitcoina, zašto ne stvoriti još takvih iluzija?

I to su učinili. Tržište su preplavile tisuće kriptovaluta, svaka sa svojom inačicom iste neutemeljene priče. Neke su obećavale brže transakcije, druge veću privatnost ili dodatne značajke. No, u suštini, sve su bile iste: digitalni tokeni koji postoje samo kako bi bili trgovani. Nijedna od njih nije nudila praktičnu primjenu izvan vlastitih ekosustava.

Briljantnost, ili bolje rečeno, tragedija ovog sustava leži u njegovoj sposobnosti da se samoodržava. Kada ljudi ulože svoje vrijeme, novac i energiju u nešto, kognitivna disonanca preuzima. Priznati da su pogriješili značilo bi prihvatiti gubitak svojih resursa i povjerenja. Stoga se drže priče, evangeliziraju je i uvlače druge, ne iz zlobe, već iz očajničke potrebe da opravdaju vlastite odluke.

Ovaj ciklus naivnosti i tvrdoglavosti postao je životna snaga tržišta kriptovaluta. Ono što je Nakamoto započeo kao pogrešan pokušaj redefiniranja novca pretvorilo se u globalni fenomen koji se oslanja na ljudsku lakovjernost. Ljudi su mijenjali prave, korisne resurse za iluzije jer su željeli vjerovati u priču.

Kriptovalute, dakle, nisu samo financijski eksperiment. One su spomenik ljudskoj gluposti – sustav rođen ne iz zlobe, već iz kolektivnog nesporazuma, njegovan od strane oportunista i održavan odbijanjem da se prizna pogreška. Bitcoin možda nije bio zamišljen kao prijevara, ali postao je konačan dokaz ljudske spremnosti da daju nešto za ništa, da love fantome i to nazivaju napretkom.